Kada se govori o pitanjima vezanim za dvije obale Jadrana, proizlazi sasvim prirodno razgovarati s profesoricom Sanjom Roić, koja se već dugi niz godina bavi utvrđivanjem književnih i kulturnih interferencija između Hrvatske i Italije.
Naša zajednica imala je namjeru napraviti istraživanje o svojoj “Prisutnosti u glavnom gradu Hrvatske” analizirajući sastav, podrijetlo i migracije, ali nažalost barem za sada naša su se nastojanja morala zaustaviti zbog nedostupnosti potrebnih materijala u knjižnicama i državnom arhivu. Što bi se po pitanju toga moglo napraviti?
Trebamo pričekati. Moramo pričekati doprinos naših mladih povjesničara, koji imaju dobre temelje obrazovanja i koji će u europskom kontekstu biti zainteresirani dokazati ovu multietičnost, ovo bogatstvo na račun vrlo komplicirane i složene prošlosti vezane za ratove i revolucije.
Tu su srećom ove više ili manje duge oaze mirnih vremena, koje nam omogučavaju da zažive ova istraživanja, koja su sastavni dio naših života. Svatko od nas ima svog pretka, rođaka, prijatelja ili jednostavno saznanja koja su dragocjena za “iznjeti na vidjelo”. Pouzdajem se u budućnost i jezično bogatstvo, kulturno i građansko koje će naši mladi povjesničari imati sve više, u prilikama njihovog sve dužeg boravka u Italiji.
Koji su to mladi povjesničari koji će se pozabaviti i iznjeti na vidjelo ovu tematiku? Možete li biti precizniji o ovom argumentu?
Na primjer, tu je moj kolega profesor Jakovina, mladi sveučilišni profesor suvremene povijesti koji je trenutno na gostovanju na sveučilištu u Bologni. Njegov trenutni boravak u Italiji je sigurno jedan od daljnjih poticaja za njegova istraživanja na ovom području. Također imamo odličan odsjek za filologiju na Sveučilištu u Zagrebu; znamo da je dvadesetih godina rođen odsjek za talijanistiku, koji je vrlo rijedak slučaj, također u europskom kontekstu, razvijen zahvaljujući radu profesora Mirka Deanovića, podrijetlom dubrovčanin, koji je studirao talijanistiku na Sveučilištu u Beču oko 1910 – 1920. U drugoj epohi dvadesetih, ovaj mladi briljantan profesor u to vrijeme osnovao je odjel za talijanistiku, i od tog trenutka čak i u najtežim trenutcima zahvaljujući svojim europskim kontaktima, nastavlja svoj rad zahvaljujući dobrom izboru svojih suradnika koji su ujedno neki od njih bili i moji profesori, kao profesor Zorić, pokojni profesor Čale dvojca dalmatinaca s povijesnim interesima Europe, koji su nastavili svoja daljnja istraživanja magistarskog studija ovog izuzetnog naslijeđa hrvatske kulture koja je baština talijanskog jezika i civilizacije, ostavljajući nam temeljna istraživanja, izdavajući knjige i u Italiji koje danas koriste mladim talijanskim istraživačima da nastave svoja istraživanja.
Ovo izuzetno bogatstvo još od vremena renesanse, zahvaljujući morskim kontaktima jedne i druge strane i putovanjima od strane članova privilegiranog društvenog sloja: moglo je putovati i opskrbiti vlastitu biblioteku talijanskim knjigama, naručiti ih i omogučiti njihov dolazak da bi postali izvor istraživanja hrvatske kulture. Osim toga važna i značajna činjenica je da su najstarije hrvatske knjige tiskane u Italiji, također na hrvatskom jeziku; znamo da su ove tipografije iz Veneciji i Firence bili pisani znakovi mnogih jezika, čini se više od 150, tako da ne smijemo zaboraviti da naša “Judita” naše “Planine” i “Hrvatsko prigovaranje”, djelo Fausta Vrančića, bili su sačuvani jer naši arhivi nisu sačuvali ni rukopise niti materijale pripremljene za tisak i zato su bili temelj naše kulture i književnosti. Mogu reći da sam školovana u Hrvatskoj a ove stvari sam otkrila puno kasnije; ovo su stvari za prenositi, stvari koje moramo prenjeti našim mladima.
Na koji je način moguće prenjeti ova saznanja, u kojem obliku, s kakvim pristupom?
Smatram da su naši mladi studenti, danas se kaže da mladi imaju drugačije interese, motivirani drugačije, odrasli su u svijetu brzinskih izmjena informacija i stoga ne bismo trebali uspoređivati njihove interese, njihove rezultate s našima koji su proizašli iz čitanja, direktnog kontakta s knjigom iz biblioteka i nekoliko kopija koje su se mogle napraviti. Danas su informacije dostupne, putuju ogromnom brzinom i mi ih moramo samo motivirati, uputiti ih da slijede naše tragove.
Koji je stav mladih studenata Vašeg odsjeka prema talijanizmu u općenitom smislu?
Talijanska civilizacija je bila velika, čak i u vrijeme nedavnog rata, Italija je za njih predstavljala referentni model na raznim područjima, uključujući modu, dizajn, način provođenja slobodnog vremena, ali kada govorimo o njihovim istraživanjima mogu vam potvrditi da su jednako ozbiljni i zainteresirani. Na primjer područje gdje bi se moglo zajedno raditi, potrebno je imati uzajamno poznavanje svih talijanskih institucija u Hrvatskoj, studenti talijanistike trebali bi svakako biti zainteresirani za poznavanje stvarnosti talijanske zajednice u Zagrebu, poznavati njezine članove, koji mogu govoriti izravno o svojim iskustvima. To bi svakako za njih trebalo biti otkriće, jedna nova spoznaja.
Ali naša priča se mijenja ovisno o situacijama, važnosti i veličini ne kao kod onih velikih povijesnih zajednica, Rijeke i Pule. Kako možemo mi biti zanimljivi Vašim studentima?
Također i ova zajednica u unutrašnjosti je važna, jer prikuplja svjedočanstva devetnaestoga stoljeća, onih Talijana koji su došli na ova područja in drugih razloga. Uvijek kažem da svi mi koji se bavimo talijanskom kulturom, pripadamo ovom velikom svijetu i pokušavam prenjeti to mojim studentima, jer naše najveće bogatstvo je znanje. Mi se ne osjećamo strancima u komunikaciji, nego mi smo zapravo posrednici dviju kultura jer se trudimo saznati jedni o drugima. Bila sam fascinirana saznavši za ovu malu zajednicu, malom otočiću u hrvatskom moru u jednoj teškoj stvarnosti u kojoj se rezultati mogu postići jedino zahvaljujući vašem entuzijazmu i vlastitoj žrtvi i to treba biti izvor velikog poštovanja.
Povijest malih zajednica najteže je sačuvati i proširiti. U čemu je tajna da se ne izgubi trag našeg podrijetla?
Kao što znamo, u prošlosti su se mnoge stvari izgubile u malim gradovima, dok su se u nekim obalnim gradovima sačuvale u arhivima i bibliotekama, ali u kontinentalnim zajednicama nije se sačuvalo gotovo ništa. Zato bi trebalo pokušati vidjeti postoje li kakvi tragovi i naš je zadatak pokušati spasiti uspomene na prošlost; sigurna sam da bi vaši članovi imali volju produbiti ove argumente jer u mladima nije još sazrela volja za gledanjem unatrag. Imam osjećaj da nas vodi iskustvo u vezi naše sudbine u vezi onoga što smo izabrali, ponekad mi se čini da nas vodi ruka da bi upoznali nekoga i završili predodređeni put.
Da li sam dobro shvatio, da pristupanje Hrvatske Europi radi u našu korist. Da li je tako, ili možda griješim?
Da točno tako je, europski kontekst radi “za nas”, ne treba zaboraviti koliko su bile bolne 90-te za Hrvatsku, trenutak nacionalne kohezije gdje nije bilo prostora za druge kulture, sada smo u vremenu veće otvorenosti i ovo je sreća.
Stigli smo gotovo na kraj intervjua i želio bih Vas pitati šta vam padne prvo na pamet kada govorimo o Zagrebu i Italiji?
Palača Buratti, danas najpoznatja kao mijesto na kojem gradonačelnik održava razna primanja. Palaču je ostavila talijanska grofica Buratti gradu Zagrebu, to me podsjeti na mnoge ugledne građane i njihove obitelji podrijetlom Talijane koji bi mogli biti upoznati putem svoje mikro povijesti. Iz njihovih priča moglo bi doći na vidjelo sakupljena pisma, slike, razna dokumentacija iz talijanko-hrvatskih časopisa, mnogi znaju da materijali postoje, ali ne znaju pronaći tragove. Ne završava sve u arhivima, nije sve zaštičeno, ako se želi uvijek se može nešto napraviti.
Dakle posla za raditi uvijek ima, i uvijek će ga biti?
To je sigurno. Ali ako vam mogu predložiti, vi biste mogli potaknuti i znam da hoćete ovo prikupljanje materijala, ove baštine koja postoji. Na primjer pokušajte saznati koje knjige postoje u knjižnicama, postoje li korispodencija, koji način kantakata je postojao između obitelji, pokušajte formulirati životopis nekih osoba, pronađite zanimljive intelektualce talijanskog podrijetla ili koji su se inkorporirali u Italiji kroz svoj boravak i svoje kontakte. Svatko može otvoriti svoje stare ormare i vidjeti što ima unutra. Smatram da i kroz vaše glasilo možete doprijeti do mladih koji posjeduju ovaj materijal za “proslijediti ga drugima”. Možda netko čuva u obitelji stare karte, papire, jer živimo na području gdje do kraja Prvog svjetskog rata Trst i Zagreb nalazili su se u istoj državi i ljudi su se kretali iz različitih razloga i ova razmjena nas je obogatila i obogačuje nas i dalje.